Određivanje ukupnih prehrambenih vlakana
Što su prehrambena vlakna?
Posljednjih nekoliko desetljeća znanstvenici pridaju sve veću pažnju istraživanju blagotvornog učinka prehrambenih vlakana na ljudski organizam. Zbog svoje kompleksne prirode nije jednostavno definirati prehrambena vlakna.
Različite svjetske organizacije i države sugeriraju različite definicije, a jedna od prihvaćenih definicija navodi da su prehrambena vlakna svi jestivi dijelovi biljaka ili sličnih ugljikohidrata otporni na probavu endogenim enzimima u tankome crijevu s potpunom ili djelomičnom fermentacijom u debelom crijevu.
Pojam prehrambena vlakna obuhvaća različite skupine spojeva (od jednostavnih do složenih) koje dobivamo konzumacijom hrane, kao što su: celuloza, hemiceluloza, oligosaharidi, lignin, pektini, voskovi i gume.
Opća podjela prehrambenih vlakana
Vlakna se mogu najjednostavnije svrstati u dvije kategorije: topiva i netopiva vlakna.
Topiva vlakna
su neškrobni polimeri koji imaju sposobnost vezanja vode i stvaranja gela čime sprječavaju apsorpciju glukoze i masti iz tankoga crijeva te općenito usporavaju vrijeme prolaska sadržaja kroz tanko crijevo.
Ova skupina vlakana nije probavljiva, a do njihove potpune razgradnje dolazi tek uslijed bakterijske fermentacije pri čemu nastaju kratkolančane masne kiseline koje organizmu služe kao gorivo.
Netopiva vlakna
spadaju u skupinu spojeva koja kroz probavni sustav prolaze skoro nepromijenjena. Najvažnija karakteristika ovih vlakana je vezanje velike količine vode te tako potiču probavu, povećavajući volumen fekalne mase. Imaju veliku važnost u održavanju zdravlja probavnog sustava.
Ukupna prehrambena vlakna su zbroj topivih i netopivih vlakana.
Klasifikacija prehrambenih vlakana
Izvori prehrambenih vlakana te njihova uloga u organizmu
Prehrambena vlakna pronalazimo u širokom spektru namirnica koje svakodnevno unosimo prehranom.
Najznačajniji izvori su: žitarice, voće, povrće, orašasti plodovi, sjemenke i mahunarke dok s druge strane jaja i meso ne sadrže prehrambena vlakna.
Različite zdravstvene organizacije preporučuju unos prehrambenih vlakana u količini od 25g/dan što ujedno ovisi o dobi i spolu pojedinca.
Opće je poznato da se prehrambenim vlaknima pripisuje blagotvorni fiziološki učinak na organizam, a njihov metabolizam započinje u ustima gdje se žvakanjem trgaju i vlaže miješajući se sa slinom.
U želudac dolaze kroz jednjak gdje se zadržavaju te odgađaju pražnjenje želučanog sadržaja i stvaraju osjećaj sitosti.
Određena vlakna u tankom crijevu usporavaju probavu i apsorpciju nutrijenata uključujući probavljive ugljikohidrate, masti i proteine.
Smanjena apsorpcija ugljikohidrata ujedno znači i smanjena apsorpcija glukoze, zbog čega vlakna imaju važni značaj za glikemijski indeks.
Neke od značajnih funkcionalnih uloga vlakana u našem organizmu:
- Pridonose dobrom radu probavnog trakta
- Održavaju stalnu razinu energije nakon glavnih obroka
- Održavaju normalnu razinu kolesterola i glukoze u krvi
- Stvaraju osjećaj sitosti
- Pomažu u postizanju ili održavanju tjelesne težine
Redovnim unošenjem prehrambenih vlakana osigurava se zdravlje i zaštita organizma od različitih bolesti kao što su kardiovaskularne bolesti, pretilost, povećani kolesterol, rak debelog crijeva, dijabetes i druge povezane bolesti.
Također, pretjerana konzumacija prehrambenih vlakana može imati negativan utjecaj na zdravlje poput nadutosti, dijareje, grčeva, smanjene apsorpcije vitamina i minerala (cinka, kalija, magnezija, željeza).
Izvori prehrambenih vlakana
Određivanje ukupnih prehrambenih vlakana
Zbog sve većeg interesa znanstvenika o prehrambenim vlaknima, tijekom godina razvijale su se različite analitičke metode pomoću kojih bi se odredio udio prehrambenih vlakana u pojedinoj namirnici.
Najveći doprinos razvoju metode analize prehrambenih vlakana dao je Leon Prosky po kojemu je metoda i nazvana „Prosky metoda“ koju je kasnije prihvatio i AOAC ( engl. Association of Official Analytical Chemists).
Ova metoda naziva se još i AOAC metoda 985,29 – metoda „zlatnog standarda“
Sample Control laboratorij ima akreditiranu modificiranu metodu AOAC 985,29 za određivanje ukupnih prehrambenih vlakana u hrani.
Koristeći „state of the art“ opremu Ankom TDF Fiber Analyzer u mogućnosti smo brzo i točno odrediti udio ukupnih prehrambenih vlakana u hrani.
Suvremena oprema simulira probavu uzorka kao u ljudskom želucu, tretirajući uzorak enzimima (alfa amilaza, proteaza i amiloglukozidaza) u kiseloj sredini, nakon čega se uzorak razgradi, a zaostaju ukupna prehrambena vlakna.
Ovaj postupak omogućuje automatsku digestiju, precipitaciju te filtraciju uzorka čime se znatno ubrzava sam postupak određivanja kao i broj analiziranih uzoraka u jednome danu.
Ankom TDF Fiber Analizator
Tvari koje će zauvijek biti prisutne oko nas – PFAS
Upoznajte se s utjecajem i regulacijom per- i polifluoriranih alkilnih tvari (PFAS) u našem okolišu. Ovaj članak istražuje njihovu prisutnost u proizvodima, izazove u detekciji i metodama analize, te nove regulative za maksimalno dozvoljene koncentracije u vodi. Razumijevanje PFAS-a, poznatih kao "vječne kemikalije", ključno je za rješavanje njihove toksičnosti i široko rasprostranjene upotrebe. Otkrijte važnost naprednih tehnika detekcije i istraživanja u cilju zaštite okoliša i zdravlja.
Prisustvo i kontaminacija mesa perfluoroalkilnim (PFAS) spojevima
Perfluoralkilni spojevi (PFAS) je skupni naziv za vrlo veliku skupinu fluoriranih spojeva, uključujući oligomere i polimere, koji se sastoje od neutralnih i anionskih površinski aktivnih spojeva visoke toplinske, kemijske i biološke inertnosti. Perfluorirani spojevi su općenito hidrofobni, ali i lipofobni i stoga se neće nakupljati u masnim tkivima kao što je to obično slučaj s drugim postojanim halogeniranim spojevima. Važna podskupina su (per)fluorirani organski surfaktanti, kojima pripadaju perfluorooktanski sulfonat (PFOS) i perfluorooktanska kiselina (PFOA). Za PFOS i PFOA, Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) utvrdila je podnošljivi dnevni unos (eng. TDI) za ljude od 150 ng/kg tjelesne težine i 1,5 μg/kg tjelesne težine dnevno (EFSA 2008.).